Iako je oduvijek privlačila veliku pažnju znatiželjnika, naročito onih koji u vrijeme dok je zatvor bio aktivan nijesu u njemu boravili, ili onih koji su se po prvi put s njim susrijetali prilikom dolaska u Titograd ili nakon promjene imana u Podgorica. Izlazeći sa autobuske ili željezničke stanice morali su proći pored ovih zgrada opasanih zidom ili bolje rečeno zidinama visokim oko četiri metra s četiri stražarske kule na sva četiri ugla, ili što bi se po naški reklo ćoška. Ako su se odmah raspitivali o istorijatu ove zgrade, to su mogli da saznaju najčešće iz usmenih kazivanja staropodgoričana. Ali, ako su na jednom mjestu, tj. u jednom dokumentu ili knjizi htjeli da pročitaju o tome kakav je značaj imala ova zgrada u istorijskom smislu, to nijesu mogli naći sintetizovano ni u jednom djelu. Ko zna, možda po najviše iz razloga zato što crnogorci i ne vole da pišu o mjestima gdje su zatvarani ljudi. Naročito, ako je takvo robovanje nastalo uslijed sitnijeg prestupništva, ili političke nepodobnosti, koja je naročito tokom dvadesetog vijeka bila «popularna». Ispada tako da ćete u Crnoj Gori prije naći praktično sve podatke o drugim svjetski poznatim zatvorima, kao što je npr. «Alkatraz», «Tauer», «Bastilja» i sl. Dok ćete o onima koji se tiču naše istorije kao što su ovaj nekadašnji zatvor u Podgorici, ili onaj na ostrvu Grmožur na Skadarskom jezeru koji su prozvali  «crnogorskim Alkatrazom», nećete naći sve podatke na jednom mjestu.

Ipak, na osnovu ono što se o ovom mjestu zna na osnovu dosta šturih podataka, može se uvidjeti da ovaj objekat ima zanimljiv istorijat. Ime Jusovača dobio je po znamenitom, kažu pravednom i dosta prijekom zabitu podgoričkom ( komandiru turske policije p.a )  Jusufu-Jusu Mučinu Krniću. Inače, na tom prostoru sredinom 19. vijeka nalazila se vježbaonica tj. mali poligon za vojnu obuku pripadnika turske vojske.  60-ih godina istog vijeka Juso Mučin je prema nekim podacima otkupio kuću koja je na početku služila kao magacin. Kako u tom periodu nije bilo adekvatnog prostora za one koji su bili protiv zakona ondašnje imperije, ovaj objekat pretvoren je u zatvor, a nakon toga je započelo proširivanje ovih kapaciteta. Po nekim ondašnjim izvorima on je na početku više služio za smještaj sitnijih prestupnika nego kao pravi zatvor, u kojem su smješteni sitniji lopovi i šverceri.

Inače, čovjek koji je stvorio Jusovaču doživio je tu sudbinu da ga u njegovom gradu ubije čovjek po imenu Pero Popović iz Kuča, koji je po nekim izvorima radio u njegovoj službi i koji je takođe tom prilikom poginuo. Ubistvo se dogodilo oktobra 1874. godine, u centru Podgorice. To ubistvo dovešće do pojave osvete podgoričkih turaka koji su ubili nekoliko desetina Crnogoraca. Ovaj događaj u istoriji je nazvan «Podgorički pokolj». Na intervenciju velikih sila formirana je i posebna komisija koja je izvršila istragu. Po nalazima komisije nakon suđenja pet turaka je osuđeno je na smrtne kazne.  

Nakon prelaska Podgorice pod crnogorsku vlast,  poslije «Berlinskog kongresa» 1878. godine, knjaz Nikola je zadržao istu namjenu Jusovače. Tako je ona i pod novom vlašću bila zatvor. A od početka 20. vijeka, ili bolje rečeno od 1905.god, kada je u nas započela prva pojava kakvog-takvog višestranačja ovaj kazneno popravni dom postaje neka vrsta «stjecišta» za «klubaše» - pripadnike kluba narodne stranke, koji su bili politički oponenti ondašnjoj vlasti knjaza Nikole. I pod okupacijom Austrougarske monarhije Jusovača je bila zatvor u kojiem je smješteno crnogorsko roblje, odnosno oni koji nijesu blagonaklono gledali na okupaciju. Uz to Jusovačaj je bila mjesto iz kojeg su ljudi odvođeni na strijeljanje.

Za vrijeme kraljevine Jugoslavije ovaj objekat postaje pravi kazneno-popravni dom i u njemu se upućuju pored zatvorenika osuđenih na teže zatvorske kazne i šverceri, naročito šverceri duvana, što za ondašnje vrijeme, kažu i nije se smatralo kao sitni prestup. A kako je broj onih koji su kršili zakon po sudskim presudama kraljevine znatno porastao, kapaciteti ovog objekta nijesu bili dovoljni. Tada se započelo sa podizanjem nove zgrade unutar kazneno-popravnog doma, ali ona do početka drugog svjetskog rata nije bila dovršena.

Naročito veliku popunjenost kapaciteta Jusovača je imala za vrijeme drugog svjetskog rata, naročito od 1941 do 1943. god, za vrijeme italijanske okupacije. Objekat u kojem su smješteni zatvorenici bila je spratna građevina. Na gornjem spratu su se nalazile četiri velike prostorije dok su u prizemlju bilo 30 mračnih ćelija i dvije samice, koje su zartvorenici u žargonu zvali «kamare škure». Prostorije na spratu bile su veličine 8x5 metara. U svakoj od njih bilo je smješteno po 60 do 80 zatvorenika, a svaka od njih je imala svoje ime: jedna se zvala «kolašinska», druga «podgorička», treća «padobranska», a četvrta je bila «talog soba». To je bio stari dio građevine i on je služio za smještaj muških zatvorenika. Za žene i djecu koja su se nalazila u zatvoru, okupator je u dvorištu, između zgrade i visokih debelih zidova podigao posebne prostorije. To je bio ženski dio zatvotra. Između muškog i ženskog dijela zatvora bio je podignut zid, kako bi se izbjegao kontakt među zatvorenicima, a u dvorištu se nalazio bunar sa pijaćom vodom. Za vrijeme okupacije u Jusovači dnevno se prosjećno nalazilo od 1500 do 2000 zatvorenika, a mnogima od nih ovo je i bilo i posljednje mjesto u životu, jer su iz njega odvođeni na strijeljanje.

I nakon oslobođenja tj. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije, ovaj objekat u Staroj varoši zadržao je istu namjenu. Bio je to kazneno-popravni dom a naročito za vrijeme inforbiroa imao je značaj prihvatilišta prije upućivanja u zloglasni zatvor «Goli otok».  Ali sa podizanjem zatvora u Spužu, on počinje da gubi na značaju. Krajem 60-ih,  20. vijeka on je služio više kao istražni zatvor, kao i za smještaj zatvorenika sa kraćim zatvorskim kaznama. Zanimljivo je i to da je ovaj objekat veoma često služio kao «treznionica» jer su u njemu dovođeni najčešće ljudi koji su znali «da popiju koju više», pa da remete javni red i mir a organi narodne milicije su ih smiještali u «Jusovaču» da ih prođe. Takođe u njemu su smiještani i oni koji su bili malo bučniji protiv vlasti. Tako opreza radi, da ne bi napravili kakav «zvek», naraočito za vrijeme posjeta nekih visokih gostiju, bivali su na kratko skrajnuti u ove objekte.

I tako sve do kraja 80-ih kada se ukida «Jusovača» kao zatvor. A danas u njemu umjesto zatvorenika zbog nužnog smještaja neke porodice, među kojima ima i porodica bivših čuvara zatvora, koji nijesu imai gdje drugo da pođu nakon prijevremenog penzionisanja, uglavnom političkog.

Ono što je zaista, kažu oni koji su bili zatvarani u «Jusovači», uslove tamnovanja činilo još strašnijim je to da otkada su završeni građevinski radovi na nekim objektima, oni uopšte nijesu krečeni, pa je sve ovo izgledalo još stravičnije, naročito voltovi i ćelije. Velika nečistoća, prljavi zidovi, jata stjenica... U nekim prostorijama bili su kreveti napravljani od golih dasaka, bez ikakve posteljine. U nekim ćelijama u prizemlju ni usred bijela dana nije moglo ništa da se vidi, jer su bile potpuno mračne i zagušljive sa obiljem stjenicama. Inače, na donjem spratu centralne zgrade Jusovače nalazila su se veća okovana vrata. Hodnik je bio dugačak koliko i sama zgrada, a ćelije i mračnice su bili s obje strane hodnika. Mračnice nijesu imale prozora s polja, već samo iz hodnika. Prozori su bili vrlo mali, okovani željeznim šipkama, a prostorije nijesu bile veće od 3x3 metra. Puno bolji uslovi bili su na gornjem spratu gdje su bile četiri veće prostorije, tzv. Zajedničke.